Nekad me zanima da li ljudi o kojima mi razmisljamo razmisljaju o nama. Da li im nedostajemo kao oni nama?
Gde su nestali svi oni ljudi koji se ne plase da pokazu svoje emocije, da zavole?
Gde su nestali ljudi koji ne misle samo na sebe nego obracaju paznju i na druge?
O koji kamen su se saplele sve one godine u kojima smo mogli da volimo a nismo zato sto smo bili uplaseni da mozemo da budemo odbijeni?
U koji svet su se preselile sve nase emocije koje smo cuvali a nismo imali kome da ih poklonimo pa su jednostavno isparile ostavljajuci nas hladne i odbojne?
Zasto ne mozemo da volimo onako prosto kao deca, da nam nije vazno ni koliko osoba koju volimo ima novca ni odakle je?
Gde se izgubilo sve?
Gde je nestala ona klupa na kojoj smo prvi put naslonili glavu na necije rame, na kojoj smo sedeli prvi put kada smo se zaljubili u neciji osmeh, na kojoj smo se prvi put poljubili?
Da li su se sva lepa mesta preselila na neko drugo mesto gde mozda jos postoje ljudi koji umeju da ih postuju? Ljudi koji umeju da vole?
Da li jos postoji poneko dete koje nema potrebu da zapali cigaru sa dvanaest godina ili da pegla kosu i sminka se? Da li smo mi poslednje generacije koje su na ulicu jurile da se igraju loptom s drustvom umesto da sedimo u kuci po ceo dan i visimo na telefonima?
Da li jos uvek postoji neko ko uziva u setnjama gradom, ko voli duga lutanja ulicama, ko voli da drzi za ruku?
Ako postoji, volela bih da ga upoznam, da dokazem sebi da nisam jedina.
A gde su nestali svi oni pogledi skriveni od osobe koja nam se svidja? Gde su nestali stid i rumeni obrazi kada nas neko uhvati za ruku? Gde je nestao onaj drhtavi osecaj dugo iscekivanih zagrljaja? Da li su se svi ti osecaji vremenom sveli samo na krevet?
Da li sam ja jedina osoba koja seta gradom sama sa svojim mislima, koja se osmehuje prolaznicima kada se sudarimo iako su oni krivi? Da li sam jedina osoba koja jos uvek zastane da slusa svirace u Knezu i da uziva u tonovima koji plove gradom i gube se u buci automobila?
Da li sam jedina osoba koja voli svim srcem iako se to zavrsi lomljenjem na milion sitnih delova?
Da li sam jedina osoba koja se nasmeje suncanom danu i lezi na klupi u parku samo da bi posmatrala sunce i nebo?
Da li neko dise bas ovako kao ja ili sam sama, izgubljena u drugom univerzumu?
Pretpostavljam da sam ipak na neki nacin rodjena i odrasla u nekom drugacijem svetu od ovog.
Gde su nestali svi oni ljudi koji se ne plase da pokazu svoje emocije, da zavole?
Gde su nestali ljudi koji ne misle samo na sebe nego obracaju paznju i na druge?
O koji kamen su se saplele sve one godine u kojima smo mogli da volimo a nismo zato sto smo bili uplaseni da mozemo da budemo odbijeni?
U koji svet su se preselile sve nase emocije koje smo cuvali a nismo imali kome da ih poklonimo pa su jednostavno isparile ostavljajuci nas hladne i odbojne?
Zasto ne mozemo da volimo onako prosto kao deca, da nam nije vazno ni koliko osoba koju volimo ima novca ni odakle je?
Gde se izgubilo sve?
Gde je nestala ona klupa na kojoj smo prvi put naslonili glavu na necije rame, na kojoj smo sedeli prvi put kada smo se zaljubili u neciji osmeh, na kojoj smo se prvi put poljubili?
Da li su se sva lepa mesta preselila na neko drugo mesto gde mozda jos postoje ljudi koji umeju da ih postuju? Ljudi koji umeju da vole?
Da li jos postoji poneko dete koje nema potrebu da zapali cigaru sa dvanaest godina ili da pegla kosu i sminka se? Da li smo mi poslednje generacije koje su na ulicu jurile da se igraju loptom s drustvom umesto da sedimo u kuci po ceo dan i visimo na telefonima?
Da li jos uvek postoji neko ko uziva u setnjama gradom, ko voli duga lutanja ulicama, ko voli da drzi za ruku?
Ako postoji, volela bih da ga upoznam, da dokazem sebi da nisam jedina.
A gde su nestali svi oni pogledi skriveni od osobe koja nam se svidja? Gde su nestali stid i rumeni obrazi kada nas neko uhvati za ruku? Gde je nestao onaj drhtavi osecaj dugo iscekivanih zagrljaja? Da li su se svi ti osecaji vremenom sveli samo na krevet?
Da li sam ja jedina osoba koja seta gradom sama sa svojim mislima, koja se osmehuje prolaznicima kada se sudarimo iako su oni krivi? Da li sam jedina osoba koja jos uvek zastane da slusa svirace u Knezu i da uziva u tonovima koji plove gradom i gube se u buci automobila?
Da li sam jedina osoba koja voli svim srcem iako se to zavrsi lomljenjem na milion sitnih delova?
Da li sam jedina osoba koja se nasmeje suncanom danu i lezi na klupi u parku samo da bi posmatrala sunce i nebo?
Da li neko dise bas ovako kao ja ili sam sama, izgubljena u drugom univerzumu?
Pretpostavljam da sam ipak na neki nacin rodjena i odrasla u nekom drugacijem svetu od ovog.
Нема коментара:
Постави коментар