Odbrojavam 7 minuta do ponoci.
Kazu da se zelje zamisljene tacno u ponoc na tacno odredjen datum ostvaruju.
Kako to da se meni do sad nije ostvarila bas nijedna?
I kako da se odlucim sta da pozelim ovaj put?
Da li se zelje koje se zamisle veceras ogledaju u cuvenoj Balasevicevoj pesmi (ciji sam naslov pozajmila, oprostice mi on valjda) i da li moraju da se odnose na ljubav? Da li su samo te zelje vazne? Zar niko do sada nije mogao da smisli neku drugu vrstu zelja osim ljubavnih?
Imam jos 6 minuta da smislim sta zelim da mi se ostvari.
A sta ako se ne ostvari?
Ne mogu da se odlucim da li treba da zamislim neku trajnu zelju koja bi se odnosila i na ostatak mog zivota ili treba da zamislim neku koja bi se ostvarila do sledece godine kada cu na isti ovaj datum morati da smisljam neku novu.
Teska odluka.
'"I malo sta me pomera i dotice''
Pa, na neki nacin sve me dotice jer me uvek nesto, direktno ili indirektno, spreci da uradim ono sto zelim, da ostvarim ono sto sanjam i da shvatim sve ono sto mi je predugo bilo nejasno.
Sat ubrzava i upozorava me na preostalih 5 minuta do ponoci.
Da li da i ja zamislim ljubav? I kako da se odlucim koja ljubav mi je najpotrebnija? Mozda da zamislim da konacno osetim da pripadam porodici sa kojom nemam nikakvih slicnosti? Ili mozda da se oslonim na ljubav prijatelja koje sam tako davno izgubila i vise ih nisam trazila, a i da jesam verovatno ih ne bih nasla. Tu negde na vetrometini gde sad stojim sama i ocekujem neko cudo.
Tu, gde se ukrsta gomila vetrova i pravi buru u meni. buru koje verovatno dugo posle necu moci da se otarasim. Zelim mnogo toga i sanjam o mnogo stvari ali kako da se odlucim samo za jednu?
Dakle, da li da se oslonim na ljubav? Da pozelim da ga pronadjem? ''Njega''. Ili da pronadjem i zavolim sebe? A mozda su te dve stvari iste?
Mozda da pronadjem i zavolim njega, da pronadjem sebe u njemu tako da zavolim i sebe?
Tu je ta neka posredno-neposredna veza izmedju nas dvoje. Izmedju ljudi.
Kisa sipa po prozorima. Ne smeta mi. Volim je. Volim da kisnem i da stvorim sebi osecaj da se spira sve lose sa mene. Da stanem i da je gledam. Da osetim svaku kap, da mi predje preko blede koze i da ostavi trag. Onako kako ljudi ostavljaju trag kada odu.
Poredim ljude sa kisom. Definitivno odvlacim sebi misli od zelja. Trazim poentu svega toga. Trazim poentu svog postojanja iako samo u retkim trenucima verujem da to uopste postoji.
Gubim vreme, smeska mi se 3 minuta do ponoci.
Moj omiljeni broj i moja najneomiljenija vremenska jedinica u jednom.
Minut, kao vreme u kom moze da se desi milion stvari mada se uglavnom ne desi nista. 60 sekundi koji traju kao vecnost kada ocekujemo nesto i koji prodju prebrzo kada ne zelimo da se nesto desi.
A ja u tri takve jedinice moram da smestim i da se setim necega sto najvise zelim.
Sta najvise zelim?
Hajde, gde mi je onaj spisak koji sam sastavila sa 3-4 godine?
Gde su nestali spiskovi svih mojih zelja koje sam sastavljala zadnjih 18 i kusur godina?
Gde su se zagubile moje zelje i nada da cu ih jednom sve ostvariti?
Hajde, zelje, ne stidite se da se stvortite, potrebna mi je samo jedna koju bih veceras iskoristila u nadi da ce nesto bolje sutra, ili u nekom narednom periodu, da se desi.
Vracam se na ljubav.
Toliko zelim da ga pronadjem.
Da ga zagrlim.
Da se pronadjem neko savrseno mesto koje bih delila samo sa njim.
Da ga odvedem na kraj sveta, na najvisi vrh, da posmatramo zvezde i pruzamo ruke da dohvatimo neku od njih.
Da mi prelazi prstima po ledjima kao da sam platno a on slikar.
Da mi prolazi prstima kroz kosu, da voli svaki moj pramen, svaku zamrsenu loknu.
Da me pogleda u oci i obeca da ce biti tu i da to stvarno ispuni.
Da me odvede tamo gde sijaju najsjajnije zvezde.
Ali ko je on?
Koga trazim?
Ne znam ali mislim da je taj neko daleko. Toliko daleko da mozda gledamo razlicite zvezde. Tamo negde daleko gde se spajaju moje zelje i moje mogucnosti, znaci stvarno negde daleko, predaleko.
Ne mogu da ga dohvatim.
Izlazim napolje.
Nebo je prelepo. Neke neobicne crne boje sa narandzastim pramenovima. I tek ponegde sijaju neke ulicne svetiljke, kao zvezde iznad nas.
Gde mi je zelja? Da li i ona sija tu negde iznad mene? Da li je jedna od onih crnih ili narandzastih zvezda? Da li sija? Da li gori? Da li je ugasena? Da li me cuje?
Zatvaram oci. Pozdravljaju me kisne kapi, klizaju mi niz lice kao suze koje sam toliko dugo zadrzavala u ocima. Neka ih, neka klizaju i one, ne smetaju mi, ne vidim razliku izmedju njih i kise. Stojim tu, sklopljenih ociju, cekam da zamisljeni sat otkuca ponoc da vidim neko drugacije nebo.
Hajde, mozes ti to, samo treba da zamislis ono sto najvise zelis.
Iskopavam negde iz dubine svojih misli nesto sto zelim. Nesto sto prejako i predugo zelim. Cvrsce zatvaram oci da mi zelja ne bi promakla i pustam je da odleti u Bogojavljensko nebo.
Valjda me ova zelja nece izdati kao one prethodnih godina?
Otvaram oci i vracam se u kuci pokisla do koze. Ne smeta mi kisa, volim je. Posmatram kapi koje mi klizaju niz ruke i vidim jednu koja mi se stvara na vrhu trepavica. Golica me ali ne zatvaram oci.
Proslo je onih sedam minuta i uspela sam da uhvatim zelju.
A hvatajuci tu zelju pretresla sam ceo svoj zivot.
Pretresla sam sve moje zelje.
Mozda se ovaj put zaista ostvari.
Kazu da se zelje zamisljene tacno u ponoc na tacno odredjen datum ostvaruju.
Kako to da se meni do sad nije ostvarila bas nijedna?
I kako da se odlucim sta da pozelim ovaj put?
Da li se zelje koje se zamisle veceras ogledaju u cuvenoj Balasevicevoj pesmi (ciji sam naslov pozajmila, oprostice mi on valjda) i da li moraju da se odnose na ljubav? Da li su samo te zelje vazne? Zar niko do sada nije mogao da smisli neku drugu vrstu zelja osim ljubavnih?
Imam jos 6 minuta da smislim sta zelim da mi se ostvari.
A sta ako se ne ostvari?
Ne mogu da se odlucim da li treba da zamislim neku trajnu zelju koja bi se odnosila i na ostatak mog zivota ili treba da zamislim neku koja bi se ostvarila do sledece godine kada cu na isti ovaj datum morati da smisljam neku novu.
Teska odluka.
'"I malo sta me pomera i dotice''
Pa, na neki nacin sve me dotice jer me uvek nesto, direktno ili indirektno, spreci da uradim ono sto zelim, da ostvarim ono sto sanjam i da shvatim sve ono sto mi je predugo bilo nejasno.
Sat ubrzava i upozorava me na preostalih 5 minuta do ponoci.
Da li da i ja zamislim ljubav? I kako da se odlucim koja ljubav mi je najpotrebnija? Mozda da zamislim da konacno osetim da pripadam porodici sa kojom nemam nikakvih slicnosti? Ili mozda da se oslonim na ljubav prijatelja koje sam tako davno izgubila i vise ih nisam trazila, a i da jesam verovatno ih ne bih nasla. Tu negde na vetrometini gde sad stojim sama i ocekujem neko cudo.
Tu, gde se ukrsta gomila vetrova i pravi buru u meni. buru koje verovatno dugo posle necu moci da se otarasim. Zelim mnogo toga i sanjam o mnogo stvari ali kako da se odlucim samo za jednu?
Dakle, da li da se oslonim na ljubav? Da pozelim da ga pronadjem? ''Njega''. Ili da pronadjem i zavolim sebe? A mozda su te dve stvari iste?
Mozda da pronadjem i zavolim njega, da pronadjem sebe u njemu tako da zavolim i sebe?
Tu je ta neka posredno-neposredna veza izmedju nas dvoje. Izmedju ljudi.
Kisa sipa po prozorima. Ne smeta mi. Volim je. Volim da kisnem i da stvorim sebi osecaj da se spira sve lose sa mene. Da stanem i da je gledam. Da osetim svaku kap, da mi predje preko blede koze i da ostavi trag. Onako kako ljudi ostavljaju trag kada odu.
Poredim ljude sa kisom. Definitivno odvlacim sebi misli od zelja. Trazim poentu svega toga. Trazim poentu svog postojanja iako samo u retkim trenucima verujem da to uopste postoji.
Gubim vreme, smeska mi se 3 minuta do ponoci.
Moj omiljeni broj i moja najneomiljenija vremenska jedinica u jednom.
Minut, kao vreme u kom moze da se desi milion stvari mada se uglavnom ne desi nista. 60 sekundi koji traju kao vecnost kada ocekujemo nesto i koji prodju prebrzo kada ne zelimo da se nesto desi.
A ja u tri takve jedinice moram da smestim i da se setim necega sto najvise zelim.
Sta najvise zelim?
Hajde, gde mi je onaj spisak koji sam sastavila sa 3-4 godine?
Gde su nestali spiskovi svih mojih zelja koje sam sastavljala zadnjih 18 i kusur godina?
Gde su se zagubile moje zelje i nada da cu ih jednom sve ostvariti?
Hajde, zelje, ne stidite se da se stvortite, potrebna mi je samo jedna koju bih veceras iskoristila u nadi da ce nesto bolje sutra, ili u nekom narednom periodu, da se desi.
Vracam se na ljubav.
Toliko zelim da ga pronadjem.
Da ga zagrlim.
Da se pronadjem neko savrseno mesto koje bih delila samo sa njim.
Da ga odvedem na kraj sveta, na najvisi vrh, da posmatramo zvezde i pruzamo ruke da dohvatimo neku od njih.
Da mi prelazi prstima po ledjima kao da sam platno a on slikar.
Da mi prolazi prstima kroz kosu, da voli svaki moj pramen, svaku zamrsenu loknu.
Da me pogleda u oci i obeca da ce biti tu i da to stvarno ispuni.
Da me odvede tamo gde sijaju najsjajnije zvezde.
Ali ko je on?
Koga trazim?
Ne znam ali mislim da je taj neko daleko. Toliko daleko da mozda gledamo razlicite zvezde. Tamo negde daleko gde se spajaju moje zelje i moje mogucnosti, znaci stvarno negde daleko, predaleko.
Ne mogu da ga dohvatim.
Izlazim napolje.
Nebo je prelepo. Neke neobicne crne boje sa narandzastim pramenovima. I tek ponegde sijaju neke ulicne svetiljke, kao zvezde iznad nas.
Gde mi je zelja? Da li i ona sija tu negde iznad mene? Da li je jedna od onih crnih ili narandzastih zvezda? Da li sija? Da li gori? Da li je ugasena? Da li me cuje?
Zatvaram oci. Pozdravljaju me kisne kapi, klizaju mi niz lice kao suze koje sam toliko dugo zadrzavala u ocima. Neka ih, neka klizaju i one, ne smetaju mi, ne vidim razliku izmedju njih i kise. Stojim tu, sklopljenih ociju, cekam da zamisljeni sat otkuca ponoc da vidim neko drugacije nebo.
Hajde, mozes ti to, samo treba da zamislis ono sto najvise zelis.
Iskopavam negde iz dubine svojih misli nesto sto zelim. Nesto sto prejako i predugo zelim. Cvrsce zatvaram oci da mi zelja ne bi promakla i pustam je da odleti u Bogojavljensko nebo.
Valjda me ova zelja nece izdati kao one prethodnih godina?
Otvaram oci i vracam se u kuci pokisla do koze. Ne smeta mi kisa, volim je. Posmatram kapi koje mi klizaju niz ruke i vidim jednu koja mi se stvara na vrhu trepavica. Golica me ali ne zatvaram oci.
Proslo je onih sedam minuta i uspela sam da uhvatim zelju.
A hvatajuci tu zelju pretresla sam ceo svoj zivot.
Pretresla sam sve moje zelje.
Mozda se ovaj put zaista ostvari.
Нема коментара:
Постави коментар